Geni utječu na jezik

Naše porijeklo određuje jezik koji govorimo. Međutim i naši geni su odgovorni za naš jezik. Do tog rezultata su došli škotski istraživači. Istraživali su po čemu se engleski jezik razlikuje od kineskog. Pritom su otkrili da geni također igraju ulogu. Budući da geni utječu na razvitak našeg mozga. To znači da oblikuju strukturu mozga. Time se također potvrđuje naša sposobnost učenja jezika. Pritom su presudne varijante dvaju gena. Ako je određena varijanta oskudna, razvijaju se tonski jezici. Dakle, tonske jezike govore narodi koji ne posjeduju tu genetsku varijantu. Kod tonskih jezika značenje riječi određuje visina tona. Kineski jezik je, na primjer, tonski jezik. Kod dominantne genetske varijante razvijaju se drugi jezici. Engleski nije tonski jezik. Varijante tog gena nisu ravnomjerno raspoređene. To znači da se pojavljuju različitom učestalošću. Međutim, jezici preživljavaju jedino ako se dalje prenose. Stoga djeca moraju imati sposobnosti za imitiranje jezika svoji roditelja. Moraju dakle moći dobro usvojiti jezik. Samo tada se jezik može prenositi s generacije na generaciju. Starija genetska varijanta pogoduje tonskim jezicima. Prije je postojalo više tonskih jezika nego danas. Međutim, genetsku varijantu opet ne valja precijeniti. Ona samo može pridonijeti boljem razumijevanju razvitka jezika. Ne postoji gen ni za engleski ni za kineski jezik. Svatko može naučiti bilo koji jezik. Za to nisu potrebni geni već znatiželja i disciplina!