Pamćenju je potreban jezik

Većina ljudi se sjeća svog prvog dana u školi. Međutim, ne sjećaju se više onog što se desilo prije. Svoje prve godine života se gotovo uopće ne sjećamo. Zašto je to tako? Zašto se ne možemo sjetiti onog što smo proživjeli kao bebe? Razlog tomu leži u našem razvoju. Jezik i pamćenje razvijaju se otprilike u isto vrijeme. Kako bismo se nečega mogli sjetiti potreban nam je jezik. Odnosno, potrebne su nam riječi za ono što smo proživjeli. Znanstvenici su proveli različita ispitivanja s djecom. Pritom su došli do zanimljivog otkrića. Čim djeca nauče govoriti, zaborave sve što se desilo prije toga. Početak jezika je ujedno i početak pamćenja. Djeca nauče jako puno u svoje prve tri godine. Svaki dan doživljavaju nove stvari. U tim godinama dolaze također do mnogo važnih otkrića. Unatoč tome sve to nestane. Psiholozi taj fenomen nazivaju infantilnom amnezijom. Ostaju samo one stvari za koje djeca imaju naziv. Osobna iskustva pohranjuje autobiografsko pamćenje. Ono funkcionira kao dnevnik. U njemu se sprema sve što je važno za naš život. Na taj način autobiografsko pamćenje oblikuje naš identitet. No njegov razvitak ovisi o usvajanju materinjeg jezika. Svoje pamćenje možemo jedino aktivirati svojim jezikom. Naravno da stvari koje smo doživjeli kao dijete nikad potpuno ne nestanu. One su pohranjene negdje u našem mozgu. Jedino ih više ne možemo prizvati... - zaista šteta, zar ne?